"Počela je još jedna jesen, a s time i sezona dobrih koncerata (barem je tako bilo zadnjih par godina). Inače su proljeće i jesen u Zagrebu uvijek nekako ugodno popunjene dobrim bendovima. Mora da je ljubav u zraku. U petak 3. Rujna, svi su se već vratili s odmora i počeli radit dalje za iste pare, pa je nekakvo zagrijavanje uz dobru muziku bilo, u krajnjoj liniji, neophodno. Boogaloo je tom prilikom ugostio još jednu njušku američkih hardkoraša iz prve polovice osamdesetih – Jello Biafru i njegov prateći vokalno instrumentalni sastav The Guantanamo School of Medicine. Nikakva predgrupa nije bila najavljena, ali se ipak pojavila. Zagrebački pankeri Abergaz (čitaj unatraške) bili su odlični, jedino što su se za ozbiljno ufurali tek u posljednje dvije pjesme. Momci postoje još od daleke 2006. godine i sviraju više-manje sve o čemu im se svira. Sviranje prije duše i tijela Dead Kennedysa im je vjerojatno leglo ko budali šamar, s obzirom da su njih prve istaknuli kao uzor. Jello ih je čak i pohvalio, da za razliku od mnogih bendova današnjice, ipak zvuče autentično, a ne kao neka loša kopija loše kopije lošeg benda. I da, zloglasni vokal Njec je otišao do kraja pa smo svi uživali u ritmu njegove dlakave….nema veze. Ubrzo nakon Abergaza, na scenu su stupili The Guntanamo School of Medicine i mesar Jello. Bend je začet 2008. godine, kada je Jello po uzoru na Iggyja popa koji je okupio bend povodom svog 60-og rođendana, odlučio okupiti bend povodom vlastitog zlatnog pira. Održali su jedan koncert pod imenom Jello Biafra and the Axis of Merry Evildoers. Nakon toga, održavaju probe par mjeseci, u listopadu 2009. godine objavljuju album The Audacity of Hype na Alternative Tentacles (Jellova kuća) i već u prosincu započinju svirke. Momci sviraju „rječiti“ pank karakterističan za Dead Kennedys jer očito imaju puno toga za reći. Pjesme više ne traju minutu i četiri sekunde, već četiri minute i jednu sekundu, tako da je i svega devet pjesama koliko se nalazi na The Audacitiy of Hype potrajalo kao jedan solidan koncert. Sve je počelo sa The Terror of Tinytown, preko Clean as a Thistle, Panic land, Three strikes, pa do New feudalism i Strenght Thru Shopping. Nije nedostajalo ni Kennedysa, pa je tako publika podivljala na California über alles, Holiday in Cambodia i naravno, Police Truck. Na dva bisa su još odsvirali Pets Eat Their Master i poučni I Won't Give up. Koncert je bio odličan, bend koji bez instrumenata izgleda kao skupina tipova koji sviraju jer jednostavno rade šta znaju, pretvorio se uz pomoć palica, trzalica i mikrofona u bend koji zna šta radi. Eventualna zamjerka bilo bi Biafrino moraliziranje o tome kako su korporacije zlo i kako taj novi feudalizam treba uništiti u korijenu (vjerojatno nije provjerio koliko košta ulaznica), umjesto da prepusti glazbi da obavi taj posao. Ali nema veze, poruka je u svakom slučaju primljena. Zanimljivo je da gdje god se ovaj koncert najavljivao, uvijek se sa velikim oduševljenjem isticalo da se Jello vraća zvuku Dead Kennedysa. Istina, surađivao je sa brojnim bendovima kao što su Melvinsi i No Means No, ali je uvijek to bio jedinstven i sad već tipičan zvuk špijunske muzike u metamfetaminskom kaosu (tako sam kaže). Famozni žele se ne vraća u daleku 1986. kada se DK raspao, on samo produžuje ono što je započeo još 1978, kao jedan od prvih pankera preko bare. Jedino što se promijenilo je ekipa i općenito okruženje. Ali majstor se i tu kameleonizirao. Njegov slogan u kandidaturi za gradonačelnika San Francisca to najbolje dočarava: there's always room for jello.
Zoran Tihomirović @ Groupie.hr
----------------------------------------------------
